Kako sam naučio postizati golove glavom

Rođendanski poklon koji je ostavio najveći trag na mene dobio sam za 13. ili 14. rođendan od obiteljskih prijatelja. Bila je to ona prekrasna Nike lopta s kojom se 90-ih godina igrala talijanska Seria A i španjolska La Liga. Šuki je s takvom loptom, baš te sezone, utrpao toliko golova da ga je jedva dostigao i onaj pravi, nevjerojatni Ronaldo.

Lopta je bila besprijekorno bijela, kožna i, s dva velika Nike znaka sive boje. Po jedan znak sa svake strane.

Bila je toliko lijepa da sam odmah idući dan natjerao roditelje da mi kupe jednu bezveznu, ni približno toliko dobru, a s kojom ću zaista i igrati na školskom igralištu iza škole.

Ovu ću, odlučio sam čvrsto, čuvati u regalu.

Moj četiri godine stariji brat bezrezervno je podržao tu ideju te je čak rekao da jednog dana – kada nove generacije više ne budu ni znale što je nogomet i lopta, već će, kako je on to tada predvidio, igrati neke nove, moderne sportove poput bejzbola – moći ću nakratko izvaditi ovu loptu iz kontroliranih uvjeta regala i pokazati svome sinu sa čime smo se mi nekoć igrali. (Predvidio je i da ću imati sina…)

Lopta je, ponavljam, bila toliko lijepa da ta bratova projekcija budućnosti nikome nije bila čudna. Nakon dugo vremena, sjećam se toga s posebnom dragosti, obitelj se u potpunosti usuglasila oko nečega.

Elem, nekih pola godine ta lopta je zbilja stajala na jednom posebnom, dobro čuvanom i uzdignutom mjestu, a po školskom se šutala ona rezervna i bezvezna.

Ne sjećam se više dal se ta rezervna lopta istrošila na grubom betonu iza Osnovne škole Jordanovac, ispuhala ili jednostavno izgubila u voćnjaku iza gornjeg gola gdje bi nerijetko završavala nakon kontakta s nekom ne pretjerano preciznom nogom, ali u sred ljeta koje sam provodio s jednim od svojih najboljih prijatelja i vjerojatno najtalentiranijim kvartovskim nogometašem koji je u Converse All Star tenama mogao činiti više s loptom nego što to današnji klinci mogu u originalnim cristianovim kopačkama; Icom Grahovcem, a koji isto kao i ja to ljeto nije išao na more, ostali smo, eto, bez nje.

To je bio popriličan problem jer smo do tada duge ljetne dane kratili vježbanjem mojih udaraca glavom kojima se do tada i nisam baš mogao pohvaliti. Sve ostalo sam u igračkom smislu, pitajte Niku Kranjčara kojemu sam jednom prilikom gurnuo kroz noge, itekako imao… Dobar udarac s obje noge, dribling, istančan osjećaj za gol i, također veoma bitno, vezu u Dinamu.

Udarac glavom, priznajem, sve do tada nisam imao!

Ico bi stoga, koji je po izgledu, ali i stilu igre zbilja podsjećao na nekog južnoameričkog virtuoza tipa Socrates ili Zico, po cijele dane nabacivao na moju veliku glavu, a ja sam pokušavao ne zatvarati oči prilikom udarca i – kako me mudro savjetovao – udarati loptu tako da ona prvo udari u pod i onda dobije ubrzanje koje niti jedan golman iz naše škole neće moći obraniti.

Lupao sam tako po nekoliko sati na dan glavom po lopti, ona prvo po podu, a onda pokraj gola, pa nakon nekog vremena u stative i, na kraju – zahvaljujući Ici kojemu je svaki centaršut bez greške uspijevao (šteta što on nije imao vezu u Dinamu) – neobranjivo i ubrzano u golu…

Kada smo, međutim, ostali bez te šugave lopte, a imali smo još oko dva mjeseca da usavršim udarac prije kraja raspusta i početka školske godine, predamnom su bile samo dvije opcije. Prva je bila prešutjeti Ici da kući u regalu još od rođendana držim najljepšu loptu na svijetu, onu s kojom je Šuki te godine utrpao preko 20 komada u La ligi i koju čuvam kako bih je jednog dana pokazao svom sinu, a druga da mu to priznam i, jebatga, otrčim brzo kući po nju.

Uz veliku nadu da nitko od ukućana koji su podržavali moju konzervatorsku ideju neće primijetiti da sam je uzeo, te veoma neugodan osjećaj u trbuhu da bi joj se nešto moglo dogoditi, odlučio sam riskirati zbog prijateljstva…

Najgora odluka, shvatio sam vrlo brzo, koju sam u svome do tada veoma mladom životu donjeo. (Čitaj dalje da vidiš što je bilo s loptom, ali nemoj da ti promakne i poanta priče na kraju…)

Elem, brzo sam otrčao kući i, nakon što sam se uvjerio da nikoga od mojih nema, uzeo loptu iz regala, još jedanput se osvrsnuo preko ramena lijevo i desno te je oprezno spremio u plastičnu vrećicu kako joj se ništa ne bi dogodilo na putu do igrališta.

Ico je novu loptu samo kratko pogledao, oduševio se istom i, kako bi je iskušao, odmah drop-kickom uputio jedan dubinski centaršut prema meni. Putanja lopte je, ne moram vam ni govoriti, bila savršena. Deset puta bolja od putanje one lopte s kojom mi je do sada nabacivao. Bila je tako dobra da bi najveći nogometni antitalent bio u stanju pospremiti je u rašlje. Da je tamo umjesto mene stajalo neko davno posađeno drvo – da vam to još malo približim – taj odbijanac ne bi ni veliki Lav Jašin obranio. O nekom učeniku iz naše škole nedovoljno kvalitetnom da bi igrao, pa umjesto toga stoji na golu, da ni ne govorim…

Ja, međutim, taj udarac nisam ni uputio.

Prateći putanju lopte uočio sam, naime, debelu crnu crtu koja se poput ekvatora protezala od jednog sivog Nike znaka, pa preko cijele, donedavno prekrasno bijele lopte, sve do drugog Nike znaka.

Skočio sam visoko i umjesto glavom, sav u nevjerici, loptu sam uhvatio u ruke.

‘Koji ti je?’, začuo sam Icin glas iz daleka, čudio se što nisam realizirao tako dobar nabac, ali ono što sam ugledao na lopti oduzelo mi je sposobnost govora.

Gumeni džon njegovih Converse All Star tenisica ostavio je na lopti već prilikom tog prvog kontakta najružniju crnu crtu koju sam ikada vidio.

Izgledalo je poput odvratnog i, dubokog ožiljka na botticellijevskom licu neke blijedopute ljepotice.

Suze su mi se nakupile u očima. Doslovno!

‘Kaj je bilo?’, dopirao je ponovno Icin glas do mene, ovaj put se u njemu mogla osjetiti određena nervoza jer je shvatio da se događa nešto krajnje neuobičajno, ali ja i dalje nisam imao snage ni da ga pogledam, kamoli da mu odgovorim.

Na obližnjoj česmi pokušao sam saprati taj trag s lopte, ali bez uspjeha. Šteta je bila nepopravljiva i ja sam se na Icu naljutio smrtno.

Umjesto da mi zahvali kako sam to naše prijateljstvo stavio ispred odluke o čuvanju lopte, pa ako hoćete, evo, i ispred vlastite obitelji, on mi je jednim potezom uništio najljepši poklon koji sam ikada dobio te općenito nešto najvrijednije što sam imao…

Od tada je prošlo dvadesetak rođendana. U međuvremenu dobio sam mnogo drugih darova, odustao sam od nogometne karijere, umjesto sina – kako smo predviđali – dobio sam kćer, a ni bejzbol, evo, nije toliko zaživio kod nas koliko smo očekivali.

Ne mogu se točno sjetiti što je bilo s loptom nakon tog prvog i, bezbeli, jedinog puta kada je korištena onako kako je to njen kreator zamislio. Nakon toga mi se počela toliko gaditi da je više nisam htio ni pogledati. Držanje u regalu ili čak igranje s njom, više nije dolazilo u obzir. Ta crna debela crta pretvorila ju je u jednu sasvim običnu, ni po čemu posebnu ili spomena vrijednu, prljavu loptu…

Moguće da još uvijek ispuhana trune negdje na tavanu ili je već davno, prilikom nekog većeg čiščenja, završila u kontejneru za smeće.

Nije me, uostalom, ni briga!

Ono, međutim, što tijekom svih ovih godina nipošto nisam zaboravio, te što je itekako posebno i spomena vrijedno, to je upravo to dugo ljeto koje sam proveo pospremajući Icine besprijekorne asistencije u nečuvanu mrežu na školskom igralištu.

Ne znam kada sam u životu bio sretniji nego tih bezbrižnih mladenačkih dana u kojima sam sasvim neočekivano dobio novog prijatelja, s s kojim sam, nota bene, vrlo brzo nakon tog nemilog događaja ipak nastavio druženje. Često smo se čak tome kasnije znali i smijati…

To prijateljstvo – za razliku od lopte i svega ostalog materijalnog što čovjek tijekom godina stjeće ili, eto, dobiva na dar – ostalo je za cijeli život.

Ljepši poklon od toga, složiti ćete se, ne postoji.