3 Šukerove minute u finalu Lige prvaka

Igrala se 89. minuta četrdesetitrećeg finala Lige prvaka. Pred 47.500 navijača na impozantnoj Amsterdam Areni susreli su se španjolski Real Madrid i talijanski Juventus. Rezultat je zahvaljujući Mijatovićevom pogotku bio 1:0 za kraljevski klub, a Conte je u tom trenutku na vrhu Realovog kaznenog prostora pokušao izvesti jedne ne pretjerano izgledne škarice s kojima je umjesto da udari loptu, skoro otkinuo glavu već tada legendarnom Fernandu Hierru. Tijekom te sezone Antonio Conte uspio je, uzgred kazano, postići već jedan tako atraktivan pogodak, valjda ga je to ohrabrilo, ali ovaj put, jebatga, osim prekida igre ništa nije postigao.

Sudac je dosudio prekršaj i igra je nakratko zaustavljena.

Tadašnji Realov strateg Jupp Heynckes radi tom prilikom drugu, pretposljednju zamjenu na utakmici.(Par minuta prije u igru je umjesto ofenzivnog Morientesa ušao španjolski defenzivac Jaime).

Kod aut linije zagrijava se igrač s brojem devet: Davor Šuker. Hrvatski napadač koji je Realu prethodne sezone donjeo naslov prvaka postigavši 24 gola, deset manje od onog pravog Ronalda koji je tada nemilosrdno trpao u Barceloni i jedan manje od Betisova Alfonsa. Dugo je, međutim, Šuker puhao Ronaldu za vratom, ‘Petica’ je tih dana o tome iscrpno izvještavala, a tada još uvijek mršavi Brazilac se tek u posljednjih par kola uspio osamostaliti na vrhu ljestvice strijelaca. Odakle se taj Alfonso stvorio, ni dan danas mi nije jasno. U kolektivnoj svijesti, međutim, ostati će zauvijek upamćeno da je zapravo Šuker bio drugi, a ni taj zaostatak za Ronaldom ne pamtimo kao tako velik…

Popravlja hlačice, utrpava dres i radi elegantan pregib.

Nakon toga odlazi do mjesta za zamjenu igrača gdje četvrtom sudcu pokazuje čepiće na kopačkama.

Ovaj mu kaže da je sve u redu, a Davor ga lagano, onako prijateljski potapše po leđima.

Brzi zgib pa skok u zrak prilikom kojega simulira udarac glavom.

Šuki je, evo, spreman!

Istovremeno Peđa Mijatović, strijelac jedinog pogotka na utakmici, vucarao se po terenu prema izlazu. Juventusov Tacchinardi ga pokušava požuriti, misleći valjda da ovaj odugovlači, ne znajući da je Peđa zapravo Crnogorac i da on, eto, tako uvijek hoda.

Do njega dotrčava i njemački arbitar Hellmut Krug, ne bi li ga svojim autoritetom natjerao da požuri, ali ovaj se ne da smesti.

Leži, rekao bi narod, a iđe!

Nestrpljivom Šukeru kraj aut linije trener Jupp Heyncknes daje posljednju uputu na koju Šuki sliježe ramenima, kima glavom te konkludentnom radnjom širenja ruku daje do znanja da je to ionako mislio.

Ne znam što mu je trener tada rekao, teško da će se i netko od njih dvojice sjetiti, ali po Šukerovoj reakciji možemo pretpostavit da mu je savjetovao da pokuša – pazite molim vas ovu bespotrebnu instrukciju – postići pogodak.

Ništa osim toga Davor Šuker još od svojih profesionalnih početaka 1984. u Osijeku nije ni radio, a to je, ne moram posebno objašnjavati nikome tko je pogledao i jednu njegovu utakmicu, činio tako redovito i lijepo.

‘Ja mu kažem da trči na drugu stativu…’, svjedočio je nedavno Ćiro Blažević u jednom većem društvu o Šukerovom napadačkom umijeću i nevjerojatnom instinktu za gol,’a on ode na prvu i lopta upravo tamo dođe!’

‘Bolje da sam šutio!’, poentirao je Ćiro snažno to svoje prisjećanje, a isto je, bezbeli, bilo bolje i Heyncknesu.

Mijatović je u međuvremenu dotrčao do mjesta za zamjenu igrača, Šuker mu daje haj fajv kao što mu je to dao i prije deset godina kada su se s mladom reprezentacijom popeli na krov svijeta u Čileu i, poput NASA-ine rakete u Hustonu ispaljuje se na teren.

Igrati će sveukupno tri minute, a koje iako možda nisu mnogo, ipak su barem formalno najvažnije u njegovoj dotadašnjoj klupskoj karijeri.

Za mene, kojemu Šukerova Panini sličica još uvijek stoji zaljepljena na vratima dječačke sobe u roditeljskom domu, utakmica je tek tada počela…

Realova jedinica Bodo Illgner izveo je prekršaj ispucavši loptu skoro do sredine suparničke polovice i tako započeo prvu Šukerovu minutu na terenu. U zračnom dvoboju Edgar Davids dolazi do lopte prije Raula i nakratko je odbija do nekog Realovog igrača koji je ne uspijeva dugo zadržati. Mislim da je to bio Redondo. Talijani oduzetu loptu vraćaju do Angela Peruzzija i kreću ispočetka graditi napad po desnoj strani.

Naš Davor Šuker, u maniri najboljih obrambenih igrača, stao je iza lopte i pokušava omesti njihov napad. Juventus, moguće baš u strahu od njegove pojave kraj desne aut linije, nabrzaka mijenja plan i loptu sada pokušavaju progurati kroz sredinu, ali ona dolazi samo do Christiana Panuccija koji je snažno izbija nekim poluvolejem te ona, na nekih tridesetak metara od njihova gola, pogađa upravo Šukera.

Loptu je bilo nemoguća za zaustaviti, ali Šuker svoju nogu postavlja tako da ju kratko preusmjerava prema najbližem suigraču kojega ovaj put neću imenovati jer je presporo reagirao i dopustio da umjesto njega do lopte dođe urugvajski napadač Danijel Fonseca. Urugvajac je vraća do Tacchinardija koji se u nedostatku boljih rješenja upušta u solo prodor kroz sredinu, ali na njega se hrabro postavlja upravo Šuker i, jednim stabilnim body checkom ruši ga na tlo te tako u ključnom trenutku ometa u dodavanju lopte.

Conte je još pokušao doći do nje, ali Roberto Carlos ga je malo zagradio i lopta – zahvaljući prethodnoj netipičnoj Šukerovoj reakciji – odlazi izvan terena.

Sudac umjesto auta ipak dosuđuje prekršaj nad Robertom Carlosom jer je Conte u svojoj nemoći pokušao još nedozvoljeno uklizati prilikom čega je na tlo oborio inače veoma čvrstog Brazilca.

Time završava prva minuta Davora Šukera u finalu Lige prvaka, tijekom koje je imao jedan kratki dodir s loptom, važan body check te nekoliko pozicioniranja u obrani koje nipošto ne bi trebalo podcijeniti, ali on time nije bio zadovoljan.

Nadao se da će u preostale dvije minute barem jedna lopta krenuti prema naprijed pa da umjesto ovih obrambenih zadaća koje je, nota bene, obavljao bez greške, napravi ono za što ga je Bog stvorio i, nekom genijalnom fintom matira debeljuškastog Peruzzija.

Druga njegova minuta na terenu započela je dalekometnim, sigurno osamdesetmetarskim ispucavanjem Roberta Carlosa. Raul je ponovno pokušao u skoku doći do lopte, ali Juventusov pouzdani obrambenjak Mark Iuliano bio je bolje pozicioniran. Lopta se odbila do Torricellija, a Šuker, ponovno sasvim atipično za njegov stil igre, uklizavanjem pokušava doći do nje.

Ne uspijeva mu, ali odmah se diže na noge i trči natrag u obranu kako bi pomogao svojoj ekipi…

Juventus je ponovno krenuo u napad, ali Karembeu i Seedorf ih zajedničkim snagama u tome brzo zaustavljaju negdje na sredini terena. Pokušaj brze kontre im, međutim, ne uspijeva i lopta je ponovno izvan igre.

Jupp Heyncknes čini tada svoju treću zamjenu, ali za razliku od one prethodne kada je u igru ubačen Šuker, ova je bila isključivo taktičke naravi sa ciljem da se ukrade malo vremena.

Umjesto Raula u igri ulazi često potcjenjeni španjolski reprezentativac Amavisca, a umjesto Juventusovih igrača kojima bi to bilo u koristi ulogu onoga koji Raula moli da ne odugovlači prilikom izlaska, ovaj put preuzima naš Šuker.

Toliko je, eto, bio željan igre!

Bez obzira na njegove napore i činjenicu da Raul zbilja nije odugovlačio, nije on takav čovjek, ta minuta je nemilosrdno iscurila, a pred herojem moga djetinjstva bilo je još samo šezdeset sekundi igre u kojima je želio cijelom svijetu pokazati ono što sam ja već znao: da je kao Realov najbolji strijelac te sezone upravo u Ligi prvaka – postigao je, naime, četiri gola – utakmicu morao početi u prvoj postavi.

Rezultat bi u tom slučaju, uvjeren sam, bio mnogo uvjerljiviji!

Treća minuta Šukerova finala, a koja je bila i najsadržajnija, ponovno je započela napadom Stare dame. Paolo Montero nabio je loptu preko cijelog terena prema suparničkom šesnaestercu odakle je Realov kapetan Manuel Sanchis izbija glavom. Nakratko do lopte dolazi Conte, ali pod pritiskom Redonda i Panuccija ne uspijeva u svojoj prvobitnoj namjeri da centrira te je pokušava vratiti prema svojoj plovici igrališta. Ne uspijeva, međutim, ni u tome jer mu Šuker, koji je svo to vrijeme koncentrirano vrebao, presreće loptu. Odmah iz prve je pokušava progurati kraj Tacchinardija koji je već izašao na njega, nastojeći si tako otvoriti put prema Juventusovu golu, ali mu to nažalost ne prolazi. Lopta se od noge talijanskog defenzivca ponovno vraća prema njihovom golu, ali bez neke veće ugroze jer je na njoj ponovno bio uvijek prisutni Redondo.

Šuker je, vidjevši da je lopta u njihovom posjedu, odmah započeo sprint prema Peruzziju koji si je vjerojatno kasnije iznad kreveta objesio Tacchinardijevu sliku jer je taj nogometni siledžija jednim grubim prekršajem spriječio Redonda da u ključnom trenutku proigra Šukera u napadu.

Da je to kojim slučajem prošlo, Peruzzi bi, sasvim sam siguran i nakon ove dvadesetidvije godine, bio zarolan poput Koepkea par godina ranije ili ponižen jednim elegantnim lobom zbog kakvoga Peter Schmeichelu ni danas ne spava mirno.

Redondo je, međutim, završio na travi, a dok je tako bespomoćno ležao loptom u glavu, k’o fol slučajno, napucao ga je Torriceli.

Dolazi do gužve i međusobnog naguravanja igrača kojemu se i glavni junak ove priče priključio naskočivši Torriceliju lagano na leđa. Nije to bilo ništa strašno, više onako reda radi, ali Talijan je poludio i krenuo za Šukerom ne bi li se obračunali. Šuker je, jasno, za to bio nezainteresiran pa dok su Hierro i Seedorf zadržavali bijesnog Talijana, on se neprimjetno izvukao iz gužve i otrčao u napad nadajući se da će netko od njegovih suigrača biti dovoljno pametan da iskoristi ovaj pad koncentracije kod Juventusovih obrambenih igrača pa brzo izvede prekršaj u njegovom smjeru.

Njima se, međutim, nije žurilo. Ovo odugovlačenje im je itekako odgovaralo, pa je Šukerov lukavi plan da ga proigraju dok je nečuvan brzo propao. Juventus je ponovno postavio svoju obranu, a u trenutku kada je Hierro iz tog slobodnjaka uputio snažnu prizemnu loptu prema Šukeru, on je već imao dvojicu čuvara na leđima pa je ni ne uspijeva dobro primiti.

Lopta odlazi u aut i Juventus ponovno dobiva priliku krenuti po izjednačujući pogodak.

Ne mogu se točno sjetiti kako je izgledala ta poprilično neorganizirana akcija, bilo je tu puno slučajnosti i krivih dodavanja, ali sjećam se da je završila Seedorfovim grubim prekršajem nad Davidsom na nekih 40 metara od gola. Sudac je Seedorfu prvo pokazao žuti karton, a onda, zamjenjujući ga s nekim tko je ranije već dobio upozorenje, zbilja ne znam s kim, nije baš da ima netko sličan, daje mu i crveni.

Greška je ipak brzo ispravljena, a Juventus iz tog slobodnjaka ponovno napucava jednu svijeću prema Realovom kaznenom prostoru, već petu u ove tri minute, ali baš kao i četiri prethodne, i ova odmah biva izbačena…

Antonio Conte ponovno prvi dolazi do lopte, ali ne primjećuje da mu s lijeve strane – odlučan u svojoj namjeri da svaku sekundu igre iskoristi na najbolji mogući način – poput brzog vlaka za Jumu dotrčava Šuker. Kao nekom djetetu koje je tek naučilo hodati, a još je daleko od toga da zna driblati, Šuker mu laganim dodirom oduzima loptu i, nakratko okrećući glavu da vidi ima li koga za proigrati, kreće u opasnu kontru.

‘To je to!’, podviknuo sam glasno, ‘sada će ga zabiti!’.

Pred njim su dosta široko postavljena i nevjerojatno uplašena stajala samo dvojica obrambenih igrača. Otresao bi ih Šuki, nema nikakve sumnje, k’o stolnjak nakon ručka. Vidjevši, međutim, da se sudac sprema odsvirati kraj utakmice upravo u tom trenutku, kada je on, evo, u svojoj prvoj izglednoj prilici, brzinski donosi odluku i – puca sa centra!

Sudac je označio kraj utakmice, a kamera nikada nije uhvatila gdje je ta Šukerova lopta, posljednji udarac na finalnoj utakmici između Real Madrida i Juventusa 1998. godine, na kraju završila.

Real je nakon više od trideset godina ponovno osvojio Ligu Prvaka, slavlje je odmah započelo na terenu i ništa više nije bilo važno, putanja te njegove zapravo poprilično loše zahvaćene lopte pogotovo, ali dopustite da i nakon ovoliko godina barem ostavim otvorenu mogućnost da je ona, eto, ipak nekako završila u mreži iza Peruzzijevih leđa.

Za nekog tako rasnog strijelca kao što je to bio Davor Šuker, a malo je takvih, to uopće ne bi bilo neobično. Zabijao je, naime, i iz težih pozicija, a ovo bi mu svakako bila adekvatna nagrada za sve prikazano u ove tri inače poprilično potcjenjene minute koje je odigrao u legendarnom četrdesetitrećem finalu Lige prvaka na Amsterdam Areni.

(Objavljeno u sportskom magazinu Večernjeg lista Max, 22.08.2020.)