Sportska kolumna

Mislim da sam bio peti ili šesti razred osnovne škole kada sam napisao svoj prvi sportski tekst i to odmah o najboljem klubu na svijetu – Interu iz Milana. Na sredini tog teksta iznenađujuće dobro nacrtao sam Yourija Djorkaeffa, sve to stavio u kuveru i, poslao u tada veoma popularni ‘Super Sport’ magazin. Objavili su me u rubrici pisma čitatelja, ali ne kao sve ostale dokoličare koji pišu redakcijama, onako samo prekucani i skraćeni tekst, već zbog tog sjajnog prikaza interove legendarne šestice, skoro pa preko cijele stranice objavili su ‘scan’ mog rukom pisanog i nadasve risanog pisma.

Bio sam, ne moram vam ni govoriti, glavni na velikom odmoru! Čak mi je i Slavica, tadašnji predmet žudnje svih učenika Oš Jordanovac, ali i nekih profesora, čestitala na tom spisateljskom uspjehu…

‘Bravo Par!’, rekla je dok smo stajali u redu za užinu, a meni u tom trenutku ni pohvala od švedske akademije ne bi više značila. (Ne bi mi, uzgred kazano, ni danas više značila. Ne zbog Handkea, jebe mi se za njega, već zbog Slavice).

Drugi sportski tekst došao je mnogo kasnije. Mislim da sam baš te jeseni trebao krenuti u gimnaziju i dugo ljeto iskoristio sam za pisanje teksta o obitelji Beckham i tome u što sam tada vjerovao da će se nogomet pretvoriti (Nisam bio u pravu. Još je gore!). Tekst sam kao prilog mailu poslao na adresu magazina ‘Nogomet’, a u mailu sam napisao još i kako bi, eto, za njih bilo dobro da mi daju redovitu kolumnu jer imam još mnogo toga za reći i napisati. (Već sam bio spremio tekst o Interu za drugi broj). Tadašnji glavni urednik ‘Nogometa’, Tomislav Birtić, odgovorio mi je u veoma kratkom roku. Napisao je da mu se tekst sviđa i da će ga objaviti, ali što se dodjeljivanja kolumne tiče, objasnio mi je da bi s time valjalo još malo pričekati jer su tako ugledna mjesta rezervirana za neke već afirmirane autorske face. Nakon toga pozvao me da dođem u redakciju pa da se i osobno upoznamo.

U ovom trenutku priče veoma je važno za spomenuti kako sam ja upravo tada bio upisao željenu gimnaziju, na moru ostvario uzbudljivu romansu s atraktivnom Austrijankom koja je s roditeljima ljetovala u rovinjskom autokampu Polari i na raznim malonogometnim terenima diljem Zagreba i zagrebačke županije držao rekorde u postignutim golovima. U Čučerju, mislim, da ga držim još uvijek. Bio sam dakle, na vrhu svijeta kakav sam tada poznavao i nikako se nisam namjeravao naći s nekim tko ne uviđa tu moju veličinu…

Zna li on uopće, pitao sam se, da su mi još kao pučkoškolcu objavili crtež u ‘Super sportu’? Jel kad vidio Slavicu?! Jel ju vidio dok trči na tjelesnom?

E, moj Birtiću – pomislio sam tada ne znajući zapravo da je riječ o veoma uglednom novinaru i uredniku s nekoliko ozbiljnih autorskih hitova – nemaš ti pojma!

Prošlo je od tada, evo, vec više od 15 godina i ja sam dobio tu kolumnu u sportskom tjedniku, na današnji dan je, evo, već pola godine kako je pišem, a to me nakon cjelodnevnog razmišljanja dovelo do samo jednog zaključka: čovjek je bio apsolutno u pravu.

Trebalo se samo strpiti dok ne postanem ovako afirmirana faca kao što sam to danas…

Šteta samo što je nogomet, ali i sav sport na svijetu u potpunosti stao pa iako napokon imam tu dugoočekivanu kolumnu, nemam o čemu u njoj pisati i umjesto tri uobičajne prognoze utakmica za naredni tjedan, moram praviti rekapitulaciju dosadašnjeg djelovanja.

Ukoliko ovo stanje potraje, uskoro ću, čini mi se, ponovno morati početi crtati.