Zaključno Euro 2016.: Sve se mora promijeniti. Od formata natjecanja do našeg izbornika i načina na koji se postavlja

Oduvijek sam više volio europska prvenstva, nego ona svjetska. Nema reprezentacija poput Saudijske Arabije i Paname, a koje bih – kada bi ponovno okupio Icu, Tonija i Marcela, te nagovorio Budu da brani – pobijedila i moja osnovnoškolska ekipa.

Manje je reprezentacija, nakon skupina je odmah četvrtfinale i sve utakmice su dobre jer nema prevelike razlike u kvaliteti između reprezentacija koje su se kvalificirale u taj mali broj ekipa koje sudjeluju na turniru. A, i Euro ’96. , prvo veliko natjecanje koje sam u potpunosti popratio, pogotovo sjajne utakmice Hrvatske reprezentacije, bilo je nešto nakon čega se čovjek jednostavno mora zaljubiti u to šarmantno natjecanje.

Od ovog Eura, međutim, stvari su se promijenile. Prije svega promijenio se sustav natjecanja i kvalifikacija, a što je dovelo do povećanog broja reprezentacija, mnoštvo slabih ekipa, nesrazmjera u snazi između reprezentacija te nevjerojatno dosadne i, za ovakav turnir sasvim besporebne osmine finala. Europsko prvenstvo je dakle, po sustavu natjecanja počelo nalikovati na Svjetsko, a što je – barem ako se mene pita, a UEFA to svakako prerijetko čini – neprimjereno za ovako mali kontinent.

Reprezentacije poput Sjeverne Irske, Irske ili, štajaznam, Slovačke – a čije sam utakmice pratio preko live streama na Internetu i dugo vremena sam mislio da mi veza šteka, pa sam manijakalno zvao svog teldoperatera da mi to brzo popravi sve dok mi nisu objasnili kako nije Internet veza spora, već igra spomenutih reprezentacija – jednostavno nemaju što raditi ovoliko dugo na nekom ozbiljnom natjecanju…

Uslijed svega toga sam, evo, počeo malo manje simpatizirati europska prvenstva i davati im prednost nad onim svjetskima, a slaba igra i loš rezultat naše reprezentacije na ovom Euro, svakako je dodatno doprinjeo toj nagloj promjeni u raspoloženju.

Elem, Hrvatska reprezentacija, poznato je, ima igrače kakva Europa nije vidjela, a ukoliko ovakvo stanje kakvo je sada unutar reprezentacije ostane, ili još dugo potraje, neće ih, jebatga, nikada vidjet negdje blizu finala.

Da je naš izbornik Ante Čačić, naime, u utakmici osmine finala protiv Portugala napravio pokoju zamjenu prije 85. i 115. minute, a onda u nekom trenutku iskoristio i svoje zakonsko pravo za trećom izmjenom, onda bi zaista mogli govoriti o tome da imamo pravog izbornika koji zna što rade i kojemu nitko s tribine ne treba dovikivati što da čini. U tom slučaju bi naša kockasta reprezentacija bila ta koja bi imala otvoren put do finala, Srna bi plakao za vrijeme himne, Perišić pripremio neku novu frizuru, moguće s likom Tima Oreškovića ili Kolinde iznad zulufa, a Mandžukić bi se, bezbeli, i u finalu vukao poput lijene mačke po šesnaestercu sve dok ga Kalinić ne bi zamijenio i onda, naravno, postigao pogodak petom.

Čorluka bi, nadalje, sve do finala imao zavoj oko glave, Subašić skidao zicere, a Rakitić, Brozović i Modrić igrali bi “ševe” s protivničkim obrambenim igračima…

To, međutim, nije bio slučaj, niti će, eto, biti sve dok na svima dobro poznati način postavljamo ovakve nikome u svijetu nogometa poznate izbornike, a od kojih jedino što se očekuje je klimanje glavom te određeni, možda čak i mjesečni, izrazi zahvalnosti onome tko ih je postavio.

Čačića sam, uzgred kazano, sreo neposredno nakon prvenstva. Sjedio je ispred ‘Charlija’ u Gajevoj za stolom sa Ćirom Blaževićem i Tomom Horvatinčićem. Ostavljao je dojam totalno rastresenog čovjeka…

Svađao se sa Ćirom o tome – pazite, molim vas, ovu ludost – tko je bolji trener. Tom prilikom je izvlačio neku izmišljenu statistiku kako je on, zapravo, najuspješniji reprezentativni izbornik, a ovo rano ispadanje s Eura za koje je on isključivi krivac pravdao je nedostatkom sreće.

Ćiro i Tomo su ga gledali kao da mu nisu sve daske na broju!

U tom trenutku kraj ‘Charlija’ prolazilo je nekoliko geliptera, tipični pripadnici nekih balavih podgrupa Bad Blue Boysa, a koji su ga odjedanput sasvim bespotrebno počeli vrijeđati.

‘Jebo te Mamić!’, rekao mu je neki slinavac kojemu može biti otac, a drugi, također slinavac, nadovezao se s nekim još jadnijim psovkama.

Čačić koji je i bez te provokacije bio na rubu živaca, ovo nije mogao, a što se mene tiče nije ni trebao, više tolerirati, te im uzvraća nešto u smislu da su bezobrazni i neodgojeni.

Njihove uvrede su nakon toga postale još glasnije i žešće, a u jednom trenutku su njih dvojica, trojica i krenula prema njemu tražeći, kako se činilo sa susjednog stola, fizički obračun.

Majka mog osnovnoškolskog prijatelja Tonija, koji je sjedio sa mnom za tim susjednim stolom tijekom ovih zbivanja u Gajevoj, a kojega sam na početku priče već spomenuo kao jednog od igrača koji bi mi bio potreban da pobjedim Sj. Irsku, predaje u nekoj školi strane jezike zajedno sa Čačićevom suprugom. Dobre su kolegice, pa čak i prijateljice, a i Ante joj se već nekoliko puta, kada bi dolazio po svoju suprugu nakon nastave, ponudio da je odveze kući kako ne bi morala ići na autobus.

Navodno, govorio mi je Toni svaki put kada bi ga ja kritizirao za vrijeme gledanja utakmica, nije loš čovjek.

Ovo ne pišem kako bih amnestirao dobrog Antišu, već samo kako bih otkrio Tonijeve motive da u trenutku kada su oni jazavci nasrnuli na čovjeka koji se opasno bliži svojim šezdesetim godinama, i koji se, eto, fino odnosi prema njegovoj gospođi majci, skoči od našeg stola i stane u obranu Čačiću.

Jednog je uhvatio za žgoljavi vrat, a drugoga odgurnuo lijevom rukom. Treći, koji je u početku isto bio tu negdje, odjedanput je nestao.

Ustao sam i ja, više kao podrška Toniju, nego Čačiću, a ovi su zbog brzine i žestine naše reakcije zasigurno pomislili da smo neki Čačićevi bodyguardi. (Ni u najluđim snovima, naime, nisu mogli zaključiti da Čačićeva supruga radi s Tonijevom mamom u školi…)

Prije nego što se Ćiro uspio dignuti iz udobne ‘Charlijeve’ fotelje, te svojim autoritetom primiriti cijelu situaciju, momci uz neke prijetnje u uvrede dali petama vjetra i nestali negdje u Marićevom prolazu.

‘Ja bi ih potegao šakom…’, dobacio je Horvatinčić,’ali odmah bi svi mediji skočili da sam napao neku djecu’.

Nitko od nas mu na to nije ništa odgovorio, prekontroverzna je ličnost da bi se s njim upuštali u normalnu konverzaciju, ali kada je pitao što ćemo popiti, ja sam rekao pelinkovac, a Toni mali makijato.

Nedugo nakon toga i oni su se razišli, u više-manje pomirljivom tonu, a meni je bilo drago što smo u ovom uličnom sukobu stali na pravu stranu, ali po pitanju toga tko treba voditi reprezentaciju nisam promijenio mišljenje koje mi se na ovom Euru potvrdilo – ni slučajno Čačić!

To nije, međutim, glavni problem u reprezentaciji jer će ovim načinom rada u Hrvatskom Nogometnom Savezu i nakon Čačića doći Čačić, ali prvi korak prema poboljšanju svakako mora biti njegova smjena.

‘Portugal bi njemu, a ne Ronaldu trebao podići spomenik!’, izjavio je Ćiro Blažević nakon što je Portugal osvojio prvenstvo i bio je apsolutno u pravu.

Od početka prvenstva, naime, kritički sam pisao o igri Portugala u svojoj kolumni ‘3 para Mire Para’ na Net.hr-u, a koju su neki uspoređivali s onom Grčke iz 2004.

Ta kolijevka demokracije i vječno bankrotirana Grčka igrala je, istina, jedan od ružnijih nogometa viđenih na ovoj prekrasnoj planeti koja ne podsjeća slučajno na nogometnu loptu, ali je ipak – moram jasno istaknuti ovu razliku – sasvim je zasluženo osvojila drugo mjesto u jakoj skupini ispred trećeplasirane Španjolske, a pri tome tome su, nota bene, u skupini pobijedili i domaćina Portugal, kojega će pobijediti i mjesec dana kasnije u finalu.

Isto tako, u “knock out” fazi koja je počinjala sa četvrtinom finala, ostvarili su tri glatke pobjede bez da su primili i jedan gol.

Portugal na ovom Euru, da vas podsjetim, nije pobijedio niti jednu utakmicu u regularnom dijelu od devedeset minuta i da nije bilo ovog besmislenog povećanja broja reprezentacija, te do sada nikad viđene osmine finala na Euru, oni bi već odavno kao treći u skupini bili na Pirinejskom poluotoku.

Portugal, dakle, s Grčkom dijeli samo ružnu igru, a ne i rezulate, ali i tu postoji jedna značajna razlika. Od Grka se nikad nije ni očekivalo da igraju lijepo jer im je najveći virtuoz bio pedesetogodišnji Karagounis koji po lopti zna samo opaliti, ali to pošteno, a od Portugala koji je prepun onih koji s loptom mogu izvoditi razna čudesa, očekivala se ipak mnogo ljepša igra.

Zbog toga im, evo, ni ne priznajem previše ovaj mučni naslov na prvenstvu koje više nije ni približno onako šarmantno kako je to bilo prije uvođenja ovog novog formata. Najkasnije do Eura 2020., sve se mora promijeniti, a situacija u našoj reprezentaciji i prije toga.

Inače ne trebamo, uvjeren sam, ni putovati u Rusiju za dvije godine.