Nakon 35 godina pronašao sam Žungula i, nisam ga ništa pitao!

Nedavno sam na portalu za društvena i kulturna pitanja; Telegram.hr-u, opširno – u nekoliko tekstova i kroz nekoliko tjedana – pisao o slavnom razdoblju američkog soccera u razdoblju između 1978. i 1984. Tom prilikom dotaknuo sam se i naših igrača koji su u to vrijeme pokušavali preko Bare pregurati loptu preko crte protivničkog gola, pa je svakako bilo nemoguće da se tom prilikom ne dotaknem jednog od najvećih talenata u Hajdukovoj talentima bogatoj povijesti, te “enfant terrible” jugoslovenskog nogometa sve do 1979., a od onda, eto, američkog “in door soccera” – Slaviše Žungula.

Bio je lijen i ubitačan – govorili su za njega oduvijek – lud i neotesan. Bio je Srbin, pa je bio Hrvat, ali ništa od toga više nije. O njemu su pisali kao o jugoslovenskom Gerd Mulleru po građi i nemilosrdnosti, George Bestu po partijanju i orgijanju, a Rudolf Nureyevu po gracioznosti pokreta i sudbini koja će ga natjerati da sreću i karijeru traži tamo negdje daleko.

Elem, poznata je to, i već više puta ispričana priča, ali nikada nije dosadna. Slaviša Žungul koji se rodio u Požarevcu, ali kao još uvijek vrlo mlad doselio u Kaštel Lukšić, bio je jedan od najboljih igrača Hajduka kada je u dobi od 24 godine pobjegao u Ameriku. Nije, jebatga, htio do svoje 28. godine trunuti u ligi koja je to od njega zahtijevala, a nije bio ni previše nabrijan da služi vojni rok, što je također bio jedan od preduvjeta za ostvarivanje nekog inozemnog transfera. Žungula, da spomenem i to, koji je tih godina zabijao kao da je opsjednut, tražili su i Inter i Milan, a istovremeno mu je njegov Hajduk kasnio s plaćama. Zatražio je od klupskih čelnika kratak dopust da u New Yorku posjeti svoju djevojku, slovensku manekenku i pjevačicu Moni Kovačić, i to je bio zadnji put da ga je vidio netko iz splitskog kluba. U Americi je preko nekih ranijih kontakata odmah potpisao profesionalni ugovor, a dok je splitska klupska uprava shvatila što ih je snašlo, već je bilo kasno – ostali su bez svog najboljeg igrača!

Žalili su se FIFA-i, a ona – nemilosrdna kakva jeste – Žungulu izdaje zabranu igranja nogometa, pa on počinje igrati mali nogomet u dvoranama za New York Arowse, a za koji ona nije nadležna.

Ovdje je veoma važno za spomenuti kako to nije bio ovaj dosadni futsal koji se danas igra i gdje navijači uletavaju u teren kako bi nokautirali golmana protivničke ekipe, već vrhunsko profesionalno i zabavno natjecanje u kojemu nije bilo auta nego se igralo od mante, a kada bi netko postigao gol – uglavnom je to bio igrač s brojem 7, Steve Žungul – zavrtjela bi se crvena rotirka iznad gola baš kao i u hokeju, te bi zasvirala neka nabrijavanuća disko muzika. Ta prekrasna kombinacija zanimljivog sportskog natjecanja i Studia 54, podsjećala je na filmsku adaptaciju McCoveryjeve knjige “I konje ubijaju, zar ne?”, samo je umjesto Michael Sarrazina – glavna uloga bio naš Žungul!

Mislio je da će to biti samo privremeno dok ne sredi papire da može nastupati i na pravom terenu, ali kako ga je tamo nevjerojatno krenulo, pa je čak zaradio i nadimak po kojemu je u SAD-u i dalje poznat: “the king of all in door soccer”, nije mu se toliko žurilo vratiti na veliko igralište.

Ipak, nakon što je Američki Vrhovni sud donio odluku 1983. da Žungul može nastupati i u NASL-u, dobio je ponudu od Golden Bay Earthquakes, a za koje je zabio 19 golova u prvoj sezoni, postižući pri tome i gol u pobjedi nad New York Cosmos koje su predvodili Chinaglia i Beckenbauer. Već dogodine postigao je 30 golova i zaradio titulu najboljeg igrača lige, ali nakon sezone 1984. – a u kojoj se NASL privremeno ugasila – Žungul se vratio malom nogometu igrajući za Tacoma Stars i San Diego sve do mirovine 1990.

Nakon toga, poput svih onih njegovih silnih lopti iza leđa protivničkih vratara, sakrio se i Žungul… Sakrio od pitanja poput: osjeća li se Srbinom ili Hrvatom? Da li je zažalio što nije postao Džajićev nasljednik i sanja li, i dalje, one Šurjakove lopte u sredinu koje bi tako lako spakovao iza leđa golmana diljem jugoslovenskih stadiona? Da li stvarno misli da je bio bolji od Beckenbauera, Cruyfa i Pelea ili se samo zajebavao, te moguće najvažnije – kako li je, zaboga, vodila ljubav Moni Kovačić, prva djevojka koja se obnaženo slikala za Start?

Na njegovu veliku sreću, sve do sada – zaključno s današnjim danom – niti jedan od ovih naših za sport pretjerano talentiranih medija nije uspio doći do njega, niti eto, pribaviti neku informaciju o njemu vrijednu spomena, pa se njegov nestanak s vremenom pretvorio u jednu od najvećih misterija jugoslovenskog fudbala…

Zahvaljujući društvenim mrežama, međutim, te godinama iskustva u pronalaženju bivših i potencijalnih djevojaka, nestalih prijatelja i davno zaboravljenih članova šire obitelji na istima, nakon više od 35 godina od njegova odlaska s naših geografskih širina – pronašao sam Steva Žungula i nisam ga priupitao ništa od ovoga gore navedenoga, već sam samo uživao u svome povijesnom pronalasku…

Na prvoj fotografiji koju sam pronašao, Žungul se zadovoljno smije zagrljen sa ženom, a koja, eto, nažalost nije Moni Kovačić. Na jednoj drugoj, poput Elvis Presleya, pozira kraj nekog američkog old timera. Dobro je. Operirao je kuk sredinom 2014., ali u međuvremenu se – kako čitam u komentarima ispod fotografije, a u kojima mu se javljaju i bi ši suigrači poput Branka Šegote i Vladislava Bogičevića – fino oporavio. Podatak o njegovom prebivalištu s Wikipedije, uzgred kazano, nije u potpunosti točan, ali nije ni daleko od istine. Svega nekih stotinjak kilometara… Očito mu odgovara ta blaga klima i mogućnost da se, poput nekoć na splitskoj rivi, zavali na sunce i naruči kavu. Djeca su mu isto dobro. Mali se mota oko njega i kobajagi mu pomaže oko posla s nekretninama, izgleda da nije neki od lopte, a kćer mu se udala i rodila slatko dijete koje već čini svoje prve korake i to baš u njegovim omiljenim i legendarnim Adidas Universicama.

Svi su dakle, živi i zdravi, te očito i dalje ne žele imati posla s prošlošću, pa ga, eto, ni ja nisam želio time opteretiti i ostavio sam ga da na miru uživa u svojoj itekako zasluženoj nogometnoj mirovini i, naravno, legendarnom statusu.

Umjesto da mu postavim sva ona deplasirana pitanja zbog kojih se uostalom i povukao iz naše javnosti, stisnuo sam mu samo jedan mali lajk na fotografiju s Hajdukovom kapom da ga podsjetim kako je, bezbeli, ovdje i dalje voljen, pa možda čak još i više nego u njegovom SAD-u…