POLUFINALE: Nogomet se ne vraća kući. Dok svi putuju iz Hrvatske, nogomet putuje – u Hrvatsku!

Nogomet se, moram vam to reći odmah ovako na početku teksta, ne vraća kući. Nogomet sasvim sigurno putuje u Hrvatsku! Od samog početka, naime, Engleska javnost ponavlja tu mantru kako se, jel, nogomet vraća kući, a koja se veže uz izvrsnu navijačku pop pjesmu od ‘Three lionsa’ i koja im je ponovno broj 1 na svim top listama. U početku su tu mantru koristili kao šalu jer ni oni u to nisu vjerovali, ni s boljim ekipa nisu ovako daleko dogurali i smatrali su da bi uspjeh bio i sam prolazak skupine, a onda – tamo od osmine finala do, evo, sada – kao način da se nose s pritiskom i nervozom. Sada, čini mi se isčitavajući njihove medije, oni zaista i vjeruju u to…

Odigrali su dvije dobre utakmice protiv protivnika srednje kvalitete, a svakako bolje od one protiv kojih je Hrvatska igrala, te došli do jedne relativno komotne pobjede, a u drugoj utakmici su se riješili prokletstva da uvijek gube na jedanaesterce. To ih je sve, ne moram posebno ni spominjati, jako podiglo. I Reprezentaciju, ali i cijelu naciju koja sada opet vjeruje u to da se nakon one mitske ’66. nogomet zaista vraća kući. A, time će im, jebatga, današnji poraz od Hrvatske još teže pasti!

‘Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta!’, dolazi, nema nikakve sumnje, na vrhove naših top listi. Možda se i ‘Mare i Kate’ napokon vrate…

Elem, nakon dvije poprilično loše odigrane, nevjerojatno teške, stresne, ali i itekako sretne utakmice, danas vam – pod punom kaznenom i moralnom odgovornosti – tvrdim da ćemo odigrati našu najbolju utakmicu na ovom prvenstvu. Bolju i od one protiv Argentine, a koja je, nota bene, bila briljantna!

Od početka prvenstva najavljujem sve pobjede Hrvatske reprezentacije, a protiv Argentine sam prognozirao ne samo pobjedu, već poniženje koje su, eto, na kraju i doživjeli, ali sve to je bilo pod naletom velikog optimizma koji sam osjećao zbog novog izbornika, promjene u stavu i poziciji kod Modrića, te činjenici da je ovo zbilja posljednja šansa jednoj zbilja nevjerojatno talentiranoj generaciji da napravi nešto vrijedno spomena. Jer, iskreno, sve one luzerske priče kako je samo kvalificiranje za neko prvenstvo uspjeh, nisu ništa više od toga – luzersko opravdavanje neuspjeha. Nije mi previše stalo ni do onih priča o tome kako nas je samo četiri milijuna, pa je, eto, sve što postignemo čudo. Urugvaj je s nešto malo manje stanovnika od nas osvojao Svjetsko prvenstvo, a Kina, Boga pitaj koliko je njih, ne može se nikada ni kvalificirati za prvenstvo. Ono što se od ove generacije očekivalo bio je rezultat kao što je, na primjer, onaj iz ’98., ali da – pazite ovo – možemo osvojiti Svjetsko prvenstvo, to nisam vjerovao ni u najluđim naletima optimizma.

Sada, međutim, nakon što sam odgledao sve dosadašnje utakmice i vidio da imamo svih ‘7 faktora za uspjeh’ o kojima Ćiro često govori, a i ja sam već pisao, znam da ćemo to zbilja i učiniti!

Utakmica s Englezima u polufinalu je sama po sebi veličanstvena, ali tek kada odigramo onako kako očekujem da ćemo to danas učiniti – puno slobodnije, više na krila, a manje bekove i Subašića – ona će ući ne samo u našu povijest na koju će nas HRT prije svakog prvenstva pomalo dosadnjikavo podsjetiti, već i u povijest Svjetskih prvenstava koju će svaki navijač na svijetu znati i kada ga se probudi u sred noći.

A, ukoliko se to i ne dogodi, maznut’ ćemo ih na penale kao i sve do sada pa umjesto nogometa – Englezi će se vratiti kući!