Podsjetnik na najboljeg nogometaša među modnim kreatorima i najboljeg kreatora među nogometašima

Od strane sportskih komentatora, ali i dokonih kladioničara iz kvartovskih birtija, često je korištena floskula da Andrei Arshavin u svijetu nogometa nije napravio onoliko koliko je mogao.

To, međutim, nije ni približno istina. Stvar je u tome da je Arshavin relativno kasno napustio Zenit. S dvadesetiosam godina. Do tada je, nota bene, osvojio sve što se sa Zenitom osvojiti moglo. I to ne samo u domaćem šampionatu, već i na međunarodnoj sceni, a na kojoj je kao glavni igrač osvojio Kup Uefa.

U Arsenalu je za prve tri sezone, da spomenem i to, na 106 utakmica, kao neka polušpica, postigao 28 golova i spakovao još 33. Jedan od tih 28 bio je, uzgred kazano, pobjednički protiv Barcelone 2011.g. Kada se svemu tome nadoda njegovih 17 golova u 69 reprezentativnih nastupa i izbacivanje Nizozemske s Eura 2008., golom i asistencijom u produžetku, postaje jasno da je u svijetu nogometa napravio itekako mnogo. Nisu pretjerivali – odgovorno tvrdim – ni oni koji su mu tepali da je pravoslavni Messi…

Ono zbog čega uopće pišem o Arshavinu za vrijeme pauze od utakmica na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i svojih prognoza istih, a koje su se do sada pokazale nevjerojatno točne, te ono zbog čega Andreia branim nekakvim statističkim pokazateljima, činjenica je da je on za razliku od ovog nogometnog, zbilja podbacio u jednom drugom svijetu – onom modnom!

Elem, prije nego što je ostvario ovu maloprije spomenutu nogometnu karijeru, životni put mladog Andreia išao je nekim sasvim drugim smjerom. U srednjoj školi, po vlastitom priznanju, ali i zapisima koji se i danas čuvaju u nekoj lenjingradskoj zbornici, u napadu nekog iznenadnog bijesa poderao je školski imenik i zbog toga, bezbeli, biva izbačen. Uspijeva ipak dovršiti neku dopisnu i maturirati, a onda upisuje – pazi ovo – modni dizajn!

I to ne nešto lažno poput Igora Štimca kada je uz jutarnju kavicu u kafiću podno Marjana upisao neku visoku poslovnu školu, a završio je do večernje pivice na šanku hotela Terapija, već baš onako pravo i ozbiljno. U rekordnom roku, od samo dvije i pol godine, diplomirao je kao najbolji student u generaciji.

Da ga taj prokleti sport nije tako dobro išao – osim nogometa bio je, naime, i viceprvak Rusije u pikadu za mlađe kategorije – Rusija bi danas možda imala još jednog Alexandra Terekhova ili, štajaznam, Valentina Yudashkina, a nogometni navijači možda neku ljepšu seriju njihovih reprezentativnih dresova od onih bijelih s jednom plavom i crvenom mrljom. Možda bi modni kreator Arshavin dizajnirao i neke ljepše kopačke, a Ronaldu – koji prilikom grupnih fotografiranja uvijek stane na prste ne bi li izgledao viši – mogao bi ubaciti i petu od petnaestak centimetara.

Navijački šalovi, nadalje, bili bi od svile, umjesto trakica za kosu igrači bi nosili rajfove, a seriju torbica koje bi dizajnirao za sudačku trojku da u njima nose žute i crvene kartone, ne mogu, evo, niti zamisliti.

Siguran sam, međutim, da bi baš poput njega kao nogometaša – bila avangardna!

Andrej Arshavin je osim toga, da spomenemo još i to pred kraj teksta o ovom najboljem nogometašu među modnim kreatorima i najboljem modnom kreatoru među nogometašima – oduvijek bio zainteresiran i za književnost. Rado je čitao ruske klasike, Gogolja pogotovo, a često je navodio kako je, eto, i sam izašao iz njegove kabanice. Napisao je čak i tri knjige. (Također ne lažno poput Zlatana Ibrahimovića kojemu su to učinili neki od najboljih skandinavskih pisaca, već vlastoručno.)

A, njegovo kapitalno djelo iz 2008.g. nosi možda i najbolji naslov u svjetskoj literaturi uopće: “555 pitanja i odgovora o ženama, novcu, politici i fudbalu.”, i za svega 20-ak američkih bucksa možete na Amazonu naručiti tvrdi uvez.

Ni ta knjiga, nažalost, ne nudi odgovor na glavno pitanje vezano za ovog renesansnog čovjeka: Da li bi, drug Andrei, bio bolji modni kreator nego što je, eto, bio nogometaš?