Imamo igrače kakve svijet nije vidio, a ako se nešto ne promijeni neće ih tako skoro vidjeti niti u finalu nekog natjecanja

Nedavno su engleski mediji, u isčekivanju Europskog prvenstva u Francuskoj, a za koje su se zasigurno nadali da će za njih duže trajati nego što je to zbilja bio slučaj, napravili momčad sastavljenu od najboljih igrača s prostora bivše Jugoslavije. Prije njih su to, nota bene, napravili i Španjolci. Ugledni španjolski dnevni list El pais posvetio je toj temi čak tri stranice, pri tome navodeći kako je posebno zanimljvio da je samo jedna od sedam država koje su nastale raspadom Jugoslavije osigurala nastup na Euru u Francuskoj.

Guardian, koji je također o tome pisao, naveo je primjer Zapadne Njemačke koja je 1990.g. osvojila Svjetsko prvenstvo, a Franz Beckenbauer je tom prilikom rekao da će zajednička država Nijemaca ubuduće dominirati svjetskom nogometnom pozornicom. Umjesto toga, Nijemci su u proteklih četvrt stoljeća osvojili samo Europsko prvenstvo 1996. godine u Engleskoj, te ovo proteklo Svjetsko u Brazilu. Čini se da je s Jugoslavijom – naveo je u tom tekstu Guardianov kolumnist Wilson – situacija obrnuta: “Nogomet kao da se počeo igrati u zemljama bivše države tek nakon što se ona bila raspala!”.

Ovom temom pozabavili su se, nadalje, i južnoamerički mediji, piše se o tome periodično i kod nas, te naših susjeda, a tko god se negdje našao u nekoj pijanskoj atmosferi – na momačkoj, na primjer, u Beogradu ili, štajaznam, Novoj godini u Sarajevu – zna da je tu temu skoro pa nemoguće izbjeći.

Najkasnije tamo negdje kada na svadbi iznesu vinski gulaš ili kada se okupimo ispred pekare čekajući onaj prvi jutarnji vrući burek, složiti ćemo se oko toga kakvu bi reprezentaciju sada imali da nas rat nije zajebao.

“Fantastičnu!”, poentirati će netko snažno, te u tom alkoholnom deliriju navesti da bi, eto, u najmanju ruku bili Svjetski prvaci. A, nisu ni navedeni svjetski mediji u svojim analizama bili daleko od takvog zaključka…

Elem, problemi za sastav te momčadi počinju već od golmana. Iako ih se najviše slaže da bi vratarsku poziciju trebao zauzeti Samir Handanović, njegov sunarodnjak Oblak je u posljednje vrijeme možda još više zaslužio taj veoma važan broj jedan. Naravno, u slučaju jedanaesteraca bi Oblak svakako morao svoje mjesto prepustiti Handanoviću, ali ni našeg Subašića ne bi trebalo zaboraviti prilikom svih tih kombinacija. U obrani bi, barem po imenima, ali svakako ne po nastupima za svoju reprezentaciju, prevladavali Srbi. Branislav Ivanović i Aca Kolarov bili bi okosnica defenzivne linije, a pridružiti im bi se mogli Savić iz Crne Gore, a od Hrvata jedino Čorluka ili ako mu glava opet prokrvari, onda Dejan Lovren. Naravno, pod uvjetom da Čačić nije izbornik te imaginarne momčadi, jer ga on, eto, nije pozvao ni u Hrvatsku reprezentaciju kojoj je mogao itekako dobro doći…

U vezi bi, bezbeli, dominirali naši igrači pojačani samo Miralemom Pjanićem, te eventualno Stevan Jovetić ukoliko bi igrali kako je sada popularno samo s jednim isturenim napadačem, a petoricom u vezi. Preostala trojica bi naravno bili Modrić, Rakitić i Perišić, a čiji zadatak bi bio da loptama neumorno hrane Edina Džeku u napadu. Ili, možda ipak Mandžukića? Sulejmani?

O toj napadčkoj poziciji, uzgred kazano, uvijek će biti najviše sporova, te će svatko uvijek vući na svoju stranu i nikada se neće uspjeti usuglasiti. Svima je, naime, svejedno koliko će njihovih igrača biti u obrani, te hoće li braniti baš njihov golman – uglavnom ga ne vole vidjeti ni na svojim vratima – ali onu glavnu ulogu; nemilosrdnog egzekutora koji će u ključnim trenucima biti slavljen, e to mora biti netko njihov!

Možda bi onda bilo najpravednije da u duhu nekog novog Daytonskog sporazuma reguliramo i ovo pitanje. Pa, iako Brazil, poznato je, nikada nije bio dio bivše države, da u sam vrh napada postavimo Eduarda Da Silvu koji bi osim mnoštvo golova u suparničkoj mreži, zasigurno osigurao i opći mir na ovim prostorima kojima nipošto ne treba još nesuglasica i nemira…

Ni ova spektakularna postava, međutim, a koju bi osim Josipa Broza mogao voditi samo još Ćiro Blažević, pa da im se pridruže još i ona za vrijeme rata raseljena lica koja sada nastupaju za Švicarsku ili, eto, čak i Švedsku, nikada ne bi mogla osvojiti neko veliko natjecanje. Ne bi čak ni igrali polufinale, a na neka se – unatoč zbilja impozantnom talentu – ne bi, jebatga, ni kvalificirali.

Ono, naime, što svi britanski, španjolski i južnoamerički mediji koji o tome pišu ne mogu shvatiti, a naši ljudi koji o tome raspravljaju za šankom ili na jednom od bezbroj internetskih foruma koji nude tu temu nikada neće priznati, to je da nam naš mentalitet ne dopušta da pobijedimo kada je važno.

Golove ćemo uvijek primati u posljednjim minutama sudačke nadoknade, nikada ih tada nećemo davati, ispadati ćemo u baražu, gubiti unaprijed dobivene utakmice i primati dva gola u dvije minute od čovjeka koji nikada ni prije, a bogami ni poslije, nije postigao pogodak. Poslije ćemo se svakako izvlačiti na suce, urugvajskog policajca koji je loptu vratio u igru nakon što je ona već odavno prešla aut liniju, sportsku nepravdu i nesreću. Aktualizirati ćemo opet biblijske priče o Davidu i Golijatu, pri čemu ćemo, naravno, mi uvijek biti David, a zazivati ćemo i neke “belosvetske urote” i austrijske zločince koji nas pošto poto žele uništiti, ali u finalu se jednostavno nikada nećemo naći. A, ako nekim slučajem neviđeno sretnih okolnosti ipak nađemo – bit ćemo drugi!

Isto je bilo s bivšom reprezentacijom koja je po igračima isto bila fascinantna, s ovim sadašnjima, a tako bi, evo, prošla i ta neke imaginarna u koju nas uporno ujedinjuju u danima kada se ne igraju utakmice, ali sportske rubrike ipak trebaju popunjavati, kao što je – shvatili ste – i ovaj današnji.