Igora Cvitanovića je 2013. trebalo postaviti za novog trenera Dinama. Ne smije i bez toga ostati

Nedugo nakon što je profesor Ivanković preozbiljno shvatio tu svoju lažnu titulu te svoj dvomjesečni rad u Dinamo od 1 do 5, ocijenio s ocjenom 6, a što bi otprilike odgovaralo i broju bodova koje je za to vrijeme osvojio, Dinamo ponovno traži novog trenera…

To, naravno, samo po sebi i nije neka novost, ali uvijek je zanimljivo – ili barem zanimljivije od svega ostalog što se u tom klubu događa – nagađanje oko toga tko bi mogao biti slijedeći veliki strateg koji će se za najviše dva do tri mjeseca u Zvonimirovoj 15 prijavljivati na burzu.

Za sada najizgledniji kandidat za to je naravno Kruno Jurčić, koji tamo još uvijek prima pomoć za nezaposlene, ali u lobiju novootvorenog hotela “Dinamo”, tik uz recepciju, spominju se i neka druga trenerska imena među kojima najčešće ono Bugarina Ivajla Peteva, a koji je od poznatijih klubova do sad uspješno trenirao Levski iz Sofije.

I to, nota bene, jedan dan!

Doduše, cijeli!

Ljubitelji bugarskog šampionata kažu da je bio fantastičan, te ga nerijetko uspoređuju s Fergusonom i njegovim vođenjem Manchestera, a kada nogometni povijesničari (ima i takvih) govore o „zlatnom razdoblju” Levskog iz Sofije, najčešće se referiraju upravo na tih njegovih 24 sata…

Osim njega, kao zamjena za, na obiteljskom ručku privremeno postavljenog trenera – ukoliko zamjena nakon današnje utakmice protiv PSV-a uopće bude potrebna – spominju se još i Tomislav Ivković, Marijan Vlak, Ante Čačić, ali i ponovno Branko Ivanković…

Zašto da ne?!

„Bolje Tanac, nego stranac!”, mogao bi po četvrti put podviknuti netko iz svečane lože.

Ipak, jedno ime, koje je zapravo jedino od svih ovih ranije spomenutih zlatnim slovima zapisano u dinamovoj povijesti, nažalost se ne spominje – Igor Cvitanović!

Zapravo, dovoljno bi bilo da kažu i „Grba”, jer ta okruglasta izbočina na leđima, u svijetu nogometa se ne može vezati uz nikog drugog osim uz najboljeg strijelca „stogodišnjaka“ iz Maksimirske 128, ali nažalost, ne spominju ni to.

Ja, Miro Par, prvi put sam se Kneza Igora za tu funkciju sjetio prije nekih tjedan dana na Bukovačkoj cesti, u kafiću „Mimice”, kada sam vidio kako ubrzanim korakom, kao nekoć prema Shay Givenu, prilazi jedinom slobodnom stolu na terasi i, samo tren prije no što će povući stolicu, gubi koncentraciju i za stol mu sjeda neki musavac u preširokoj majici s kapuljačom, a koji se vjerojatno nije ni rodio kada se popularni „Grba” velemajstorski othrvao dvojici newcastleovih braniča, te tvrdu “Mitre” loptu elegantno pospremio u malu mrežicu gola na St. James Parku.

Tada smo svi radosno poskočili sa svojih mjesta, prisjećam se, a sada – 16 godina kasnije – u “Mimicama” neki picksiebner sjeda na njegovo.

“To je nepravda…”, pomislio sam i ljutito stisnuo šaku,”strašna nepravda!”

Cvita je na to ostao kul. Stajao je samo onako tužno, s tom svojom poznatom grbom, kraj stola. Bez riječi. Ta okruglasta izbočina se, doduše, u posljednjih nekoliko godina s leđa premjestila na trbuh, ali to ga u njegovom svakodnevnom životu i ne smeta previše, a vikendom – kada s Vlaovićem krene u provod – samo zakopča prva dva dugmeta na sakou i nema šanse da ju primijeti bilo koja od mlađih punoljetnica koje se motaju oko njihova separea u „Bestu”…

“Evo, gospodine, sjedni ovdje!”, rekao sam ustupajući mu svoje mjesto i, tada mi je sinulo!

Kao što sam ja ispravio tu kozmičku nepravdu spram ovog vanserijskog napadača, ustupivši mu mjesto u kafiću na koje ima veće pravo nego bilo tko drugi, a pogotovo veće nego onaj musavac u majici s kapuljačom, isto bi trebali učiniti i oni koji odlučuju o mjestima na Dinamovoj klupi. Na taj način bi Cvita, kao najbolji strijelac u njihovoj dugoj povijesti, ali i kao trener mlađih uzrasta (a sad je veoma popularno s te funkcije preuzimati prvu momčad), sasvim zasluženo postao novi trener!

“Sve ostalo bi bilo nepošteno…”, pomislio sam, “ne smije ostati bez toga…”

Pogotovo ne smije ostati bez toga uzevši u obzir da je nedavno ostao bez 780 tisuća kuna koje mu taj isti klub duguje, zatim je skoro ostao bez namještaja u stanu kada su mu zbog milijun kuna sudskih troškova došli popisati imovinu radi ovrhe, a onda je, bezbeli, ostao i bez žene. A što je, valjda, s takvim ženama prirodan slijed događaja…

Ono što ga je pak svih tih dana držalo i zbog čega se u javnosti i dalje pojavljivao s osmijehom na licu, bila je činjenica da je s 126 postignutih pogodaka prvi strijelac u povijesti Hrvatske nogometne lige, a onda je Vugrinec – taj kolekcionar golova i umjetnina – zabio svoj 127., a Igor je, jadna mu baba, ostao i bez toga.

O tome kako ga je Ćiro potjerao s priprema reprezentacije neposredno prije Svjetskog prvenstva u Francuskoj i kako je zbog toga ostao i bez bronce, a koja bi u slučaju da su ga poveli možda bila i zlato – jer, Cvita je tih dana igrao nogomet svog života – bolje da ni ne pričam…

Ta kozmička nepravda spram tog, inače vrlo simpatičnog čovjeka, a koji je, istina, sada postavljen za pomoćnog trenera, jednostavno se mora ispraviti. Jer, ako je suditi po njegovim napadačkim danima, kada mu je i najmanja prilika bila dovoljna za uspjeh, mora mu se pružiti i ova da svoj klub vrati na ono mjestu na kojemu se nalazio dok je napadač bio on, a ne, štajaznam, Duje Čop.

Nakon svega ovoga bez čega je ostao, ne bi bilo pošteno da moj dječački heroj, evo, ostane i bez toga!