Dosadno finale za kraj dosadnog prvenstva

Danas, oko 21:00 h, na stadionu u Saint-Denisu igra se petnaesto finale Europskog prvenstva u povijesti. Europa je, uzgred kazano, bila posljednji kontinent na kojemu je pokrenuto prvenstvo reprezentacija i to tek 1960.g., a takvo natjecanje imale su do tada čak i Afrika i Azija.

Glavni tajnik Francuskog nogometnog saveza Henri Delaunay je 1927. godine predložio organizaciju europskog prvenstva, no njegova ideja se približila realizaciji tek nakon osnutka Europske nogometne federacije (UEFA) 1954. godine. Delaunayev sin Pierre – poznat kao najpoželjniji neželja u radijusu od 500 kilometara oko Eiffelova tornja – obnovio je očev prijedlog za organizaciju prvenstva, a što je prihvaćeno na kongresu UEFA-e u Kopenhagenu. Natjecanje se isprva zvalo Europski kup nacija, a startalo je kvalifikacijama 1958. godine. Igralo se na kup sustav, a završnica sa četiri najbolje reprezentacije održala se kao turnir u jednoj zemlji.

Od tada smo, evo, imali mnogo promijena unutar samog sustava natjecanja i mnogo zanimljivih finala, ali bojim se da je ovaj sustav kojemu smo svjedočili proteklih mjesec dana, s ovolikim brojem reprezentacija, doveo do toga da ovo večerašnje finale nažalost neće biti jedno od tih zanimljivih…

Elem, u prvom finalu 1960.g. koje se također igralo u Francuskoj, susreli su se dvije reprezentacije koje više uopće ne postoje, a nama je to finale moglo biti zanimljivo zato što je jedna od njih ona naša bivša. SSSR i Jugoslavija odigrali su u regularnom dijelu utakmice 1:1, da bi mi po našem dobrom starom luzerskom običaju, pogodak za poraz primili u produžecima. Jugoslaviju su tada predvodili Jerković, Šoškić, Zebec i nevjerojatni dribler Šekuralac, ali ni to nije bilo dovoljno da prevladamo svoj mentalitet i unatoč sjajno odigranom turniru – s jednom nevjerojatnom pobjedom protiv domaćina prvenstva u polufinalu – u 113.minuti utakmice primamo pogodak i spuštenog nosa vraćamo se kući. Nešto što će se tijekom mnogo narednih europskih prvenstava često događati… Četiri godine kasnije prvenstvo se igralo u Španjolskoj, a reprezentacija SSSR-a ponovno se našla u finalu. Ovaj put, međutim, nisu uspjeli ostvariti pobjedu i Španjolci postaju u Madridu, na stadionu Santiago Bernabeu, pred 117.000 gledatelja, po prvi puta u svojoj povijesti prvaci Europe. Uspjeh koji su kasnije ponovili još dva puta i to, nota bene, za redom, a što ih svakako čini jedinstvenima jer osim njih nitko nije uspio obraniti naslov prvaka.

Jugoslavija se 1968.g. ponovno našla u finalu, ovaj put protiv Italije, i ponovno je, eto, izgubila!

To finale odigrano je pred 85.000 gledatelja na stadionu Olimpico u Rimu, a utakmica je završila 1-1. Pravila su nalagala da se u slučaju neodlučenog ishoda igra nova utakmica i dva dana kasnije, ponovno u Rimu, odigran je novi susret, a Italija je slavila 2-0 golovima Luigia Rive i Pietra Anastasia. Bilo je to, bezbeli, jedino ponovljeno finale u povijesti EP-a…

Na idućem prvenstvu ’72. u Belgiji, po prvi puta pojavila se i SR Njemačka, a koja je do tada ovo natjecanje smatrala drugorazrednim turnirom i odmah su, eto, pokazali da su bili u pravu jer su ga bez previše muke osvojili čim su istrčali na teren. Gerd Muller je u finalu napunio mrežu SSSR-a i Njemačku doveo do prvog od ukupno tri naslova prvaka Europe. Osvajali su još 1980. u Italiji i 1996.g. u Engleskoj kada su se u onom neobičnom finalu u kojemu se po prvi puta ukazao Oliver Bierhoff, i to odmah s dva gola, osvetili Česima koji su ih porazili u finalu ’78.g. To finale se igralo u Jugoslaviji, na Marakani u Beogradu, a ostalo je upamćeno najviše po odlučujućem jedanaestercu Antonina Panenke koji je prevario Maiera lobom po sredini gola i tako se zlatnim slovima upisao u nogometnu povijest.

Osim nabrojanih, europska prvenstva su osvajale još reprezentacije Nizozemske, Danske i Grčke, a večerašnji finalist Francuska, prvenstvo je osvajala dva puta do sada. Prvi put 1984.g. kada su bili domaćini prvenstva, a Michel Platini postigao je nevjerojatnih 9 golova i time postavio teško dostižan rekord. Drugi put kada su osvojili, 2000.g., bili su također domaćini, a pobjedu protiv Talijana u finalu donio im je David Trezeguet postigavši zlatni gol u produžecima snažno napucavši loptu iz voleja pod prečku do tada teško savladivog Francesca Tolda.

Kako su, evo, i sada u 2016.g. domaćini ovog natjecanja koje su, zapravo, sami i izmislili, te na taj način itekako obogatili svijet za još jedno veliko i zanimljivo nogometno događanje, nema mi druge nego da za kraj ove svoje rubrike na Net.hr-u – u kojoj sam tijekom ovih posljednjih mjesec dana savjetima i prognozama pokušao pomoći prosjećnom kvartovskom kladioničaru da dođe do nekog novčanog dobitka koji bi ga mogao odvesti čak i na more – pretpostavim kako će Francuzi i večeras pobijediti, te se na taj način priključiti Nijemcima i Španjolcima kao trostruki osvajači Europskog prvenstva.

Ono što mi, međutim, nije ni najmanje drago, činjenica je da je cijelo ovo prvenstvo uslijed prevelikog broja reprezentacija bilo jedno od najdosadnijig do sada, pa isto tako ni od ovog finala ne mogu očekivati neki preveliki spektakl.finale</span

Portugal je i po svojim rezultatima trebao već u skupini ispasti, a po igri, jasno, u svakoj narednoj utakmici. Jedino su, evo, pobijedili Wales u polufinalu, ali ni to nije bilo uz neku za oko pretjerano ugodnu igru. Sumnjam stoga da će i u finalu protiv Francuske – koja isto tako nije oduševila svojim igrama – prikazati nešto mnogo zanimljivije.

Ne bi, naime, bilo ni pošteno da ovo dosadno prvenstvo završi bilo kako drugačije nego još jednom dosadnom utakmicom.