Dina Rađu pod hitno treba primiti u još jedno ugledno društvo – ono hrvatskih pisaca!

Dino Rađa je neki dan, sigurno ste primijetili, primljen u NBA Hall of fame. Taj član hrvatskog ‘Dream Teama’ iz Barcelone 1992, osvajač dvije olimpijske medalje, svjetski prvak, višestruki klupski prvak Europe te uspješan NBA igrač, a danas predsjednik Stručnog savjeta u Hrvatskom košarkaškom savezu, jedan je od 13 velikana koji su tom prilikom primljeni u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu. Tamo su ga, uzgred kazano, od ranije već čekala trojica hrvatskih košarkaših velikana: Krešimir Ćosić, koji je u “Hall Of Fame” uvršten posthumno 1996. godine, tragično preminuli Dražen Petrović, čije se ime našlo u generaciji 2002. zajedno s Magicom Johnsonom i Harlem Globetrottersima, te Mirko Novosel, koji je 2007. bio u klasi trenerskih velikana poput Phila Jacksona i Roya Williamsa. A, uskoro će im se, nema nikakve sumnje, tamo pridružiti i Toni Kukoć…

Ono, međutim, gdje bi moj dječački heroj Dino Rađa također trebao biti primljen, i to po hitnom postupku pa ću odmah preći na stvar i neću više gnjaviti s košarkom, to je Hrvatsko društvo pisaca.

Elem, poznato je da članom Hrvatskog društva pisaca može postati osoba koja je objavila minimalno dvije knjige, a koje su još pri tome doživjele i ozbiljnu kritičku recepciju, te osoba koja, citiram; svojim radom znatno pridonosi realizaciji cjelokupnog književnog pothvata i boljem pozicioniranju knjige u društvu, ali ono što bi prije Rađine diskvalifikacije na temelju tih uvjeta trebao učiniti predsjednik HDP-a, moj gimnazijski profesor Zoran Ferić, i svi ostali koji imaju pristup Internetu, to je posjetiti Rađin Facebook Page. Ono što Dino tamo piše, i način na koji to čini, shvatiti ćete odmah, moglo bi se svrstati u to da doprinosi boljem pozicioniranju književnosti, popularizira pisanje i čitanje, ali zaslužuje i autorski ugovor za najmanje dvije knjige. Bile bi to, tvrdim odgovorno i pod punom kaznenom odgovornosti, najbolje knjige o sportskoj povijesti ikada objavljene u Hrvatskoj!

Ono što Rađa čini s riječima na svojoj Fejz stranici, može se mirne duše usporediti s onim što je u svoje najbolje dane činio s košarkaškom loptom u Boston Celticsima, a zbog čega je, eto, završio u Košarkaškoj kući slavnih…

Kratkim pričama o Draženu Petroviću, Kukoču, Stojku Vrankoviću i, štajaznam, Subotiću koji mu je kasnije u Panathinaikosu bio i trener, vraća nas u najslavnije dane košarke. Ali, za razliku od mnogih drugih povjesničara sporta, koja često znaju ugnjaviti, Dino to radi na jedan zanimljiv način koji nam iz prve ruke daje uvid u to kako je izgledalo biti trostruki prvak Europe, ponajbolji igrač Bostona i družiti se sa svim najvećim igračima na svijetu. Sve to, naravno, kroz smijeh i suze, emocije koje je on tada prošao uživo, a mi ih, evo, sada prolazimo kroz ove njegove zbilja genijalne priče.

Možda još bolje od tih sportskih crtica iz njegove karijere, da spomenem ovako pred kraj ovog apela da ga se primi u HDP, pa barem preko splitske podružnice na čelu koje je Renato Baretić, sigurno njegov prijatelj, njegova su ljudska zapažanja poput onog o obitelji Grašo te sitne zajebancije među kojima se najviše ističu one s Miloradom Bibićem Mosorom. Jednom ga je, piše Rađa, šest mjeseci zavaravao da se u americi vodi postupak protiv njega jer je primio neke poklone kada ga je posjetio na utakmici. Svako malo bi ga zvao i obavještavao o pomacima u istrazi. Mosor se toliko zabrinuo da je čak angažirao i odvjetnika, a Dino mu je odlučio priznati da je sve izmislio tek kada je vidio da se i Mosorova supruga zabrinula.

‘Šest mjeseci?’, pitao ga je Mosor u nevjerici, ‘Šest mjeseci ti traje ova zajebancija?’

Nakon toga pružio mu je ruku i rekao: svaka čast!

Isto to, evo, kažem i ja za ove njegove zapise s Facebooka te se nadam da će to potrajati mnogo duže od pola godine. Bez obzira što ovo ugledno društvo pisaca odlučilo o njegovoj kandidatuti koju ovim putem ističem…