Bajka o Ibrinu nosu

Posljednjih dana intenzivno razmišljam o Carlu Collodiju, talijanskom piscu koji je 1881. godine napisao priču o “Pinokiju” – drvenom lutku stolara Gepetta koji je bio sklon lažima, a zbog čega mu se nos stalno povećavao – i pitam se da li je taj Collodi zbilja bio tako vidovit da je mogao predvijdjeti karijeru jednog od najpoznatijih nogometaša današnjice…

Zlatan Ibrahimović naime, čovjek koji je svoju karijeru započeo u švedskom Malmöu, lokalnom klubu iz svoga rodnog grada, a prema kojemu je zaista – kao što ljudi čine prema svojoj prvoj djevojci – možda i gajio neke osjećaje, te nije lagao kada je rekao kako voli taj klub, imao je tih sezona znatno manji nos nego što je to danas slučaj.

“Izuzev Kineskog zida…”, znaju reći mnogi poznavatelji nogometnih prilika, “Ibrin nos je jedina stvar vidljiva iz svemira!”. A, na internetskim stranicama najpoznatije engleske kladionice “William Hill”, novac se može uložiti na to da li Ibro ima veći nos ili, možda ipak; ego?(Koeficijent na nos je 1.30)

Pa ipak, za razliku od priče o njegovom egu koja je prije svega rezultat podneblja iz kojega je porijeklom, ali i manjka svijesti o samome sebi koji uz kombinaciji s rijetkim talentom da zaboravlja kako je u svim važnim utakmicama podbacio, a škarice sa centra i pete iz kornera postizao samo u prijateljskim i nebitnim utakmicama, te u onima u kojima je njegova ekipa poražena, priča o njegovom nosu je znatno zanimljivija…

Sve je počelo tamo negdje davne 2001.g. kada je dvadesetogodišnji Zlatan potpisao ugovor s velikom Ajaxom iz Amsterdama i, kao što je red, na prvoj press konferenciji izjavio kako voli taj klub, te da je oduvijek sanjao da će jednog dana nastupati upravo za njih. Njegov nos je tom prilikom, bezbeli, narastao za nekoliko centimetara…

Pa, iako je u tom klubu proveo tri sjajne sezone, te postigao oko 40 gola, a od kojih je jedan onaj legendarni koji i dan danas na Youtubeu neumoljivo skuplja preglede i lajkove poput neke mlađe punoljetnice u minjaku, ljubav spram tog najvećeg nizozemskog kluba u povijesti i jednog od većih u europi, brzo ga prolazi, i on se okreće jednoj drugoj dami…

Točnije, Staroj Dami, kojoj također odmah po dolasku izjavljuje veliku ljubav, da bi već nakon jedne ili dvije sezone – kada je Juventus pao u niži rang – mali Ibro dirka naš, promptno mijenja ploču.

“Pa rekao sam da volim Juve u dobru…”, pravdao se tih dana, dopuštajući da mu nos na očigled sviju još malo poraste, “…ali ne i u zlu!”

Inter je bila njegova sljedeća velika ljubav kojoj se zaklinjao na vječnu vjernost, ali kada je nakon ispadanja od Barcelone u četvrtfinalu Lige Prvaka 2009.g. pomislio kako s njima nikada neće osvojiti tu prestižnu titulu, a pogotovo zato što je do te sezone oni nisu osvojili preko 40 godina, prelazi u katalonski klub koji se u tom trenutku činio kao siguran izbor za nekoga tko je željan pehara.

Ne treba zato uopće čuditi što je popularni Zlaja pomalo prošvikao kada je odmah u narednoj sezoni Inter na putu do osvajanja Lige Prvaka, nota bene, bez njega, prešao preko njegova novog kluba kao preko plitka potoka. Odjedanput je zamrzio i taj svoj novi klub, a nos mu se – medicinski magazin “Medikus” je tih dana o tome iscrpno izvještavao – skoro dvostruko povećao.

Isto tako, njegov otorinolaringolog morao je početi više naplačivati njegove preglede nakon što se Ibracadabra vratio u Milano, ali ne u Inter – koji je nekoć volio – već u njihova najvećeg gradskog rivala.

“AC Milan volim od rođenja, pa i duže!”, izjavio je prilikom predstavljanja navijačima, a već nakon par sezona lijenog vucaranja u napadu i pospremanju otpadaka u mrežu, poput prave sponzoruše koja ljubav mjeri samo količinom novca koju je netko spreman za nju izdvojiti, prelazi kod novog poslodavca. Nos mu je, ne moram vam ni govoriti, prilikom navođenja raznih laži o svojim osjećajima spram tog novog, od nekog šeika umjetno proizvedenog kluba – baš poput onog Pinokijevog – još malo narastao!

Pa, iako je Ibrina karijera u brojkama zbilja fascinantna, te osim mnoštva osvojenih prvenstava različitih liga, titula najboljeg strijelca tih liga i činjenice da ga svi njegovi transferi kada se zbroje čine najskupljim nogometašem u povijesti, pitanje je hoće li on – poput Pinokija koji je na kraju Collodijeve priče postao pravi dječak – sada kada je blizu potpisivanja ugovora s Manchester Unitedom, te izjavnoj rečenici kako je to oduvijek želio, postati pravi igrač poput Batistute, Tottija ili nekog drugog iskrenog igrača koji je na terenu sve davao za svoj klub, a ne kao do sada samo za sebe?

Ili Collodi ipak nije, kao što sam na temelju motiva nosa pomislio, savršeno predvidio Zlatanovu karijeru, a takav kraj je, jebatga, moguć samo u bajkama…