ČETVRTFINALE: Za prognozu današnje utakmice zatražio sam pomoć Ćire Blaževića

Otkako je prvenstvo počelo, a time i ova moja mala rubrika koja bi trebala pomoći prosjećnom kvartovskom kladioničaru, beskompromisno najavljujem dvije stvari. Prva je, naravno, ispadanje Islanda, a druga – suprotno svemu što su mnogi analitičari predviđali uoči natjecanja – sramotnu propast Francuske reprezentacije.

Kako se, međutim, upravo te dvije reprezentacije susreću oko 21h na Saint-Denisu, u četrvrtini Europskog prvenstva, ne znam što bih više mogao napisati. Ne mogu, jebatga, prognozirati da će obje momčadi danas ispasti…

Savjet sam zatim potražio kod najboljeg hrvatskog trenera, te najboljeg trenera na Svjetskom prvenstvu ’98., a koji posljednjih godinu dana nesebično dijeli savjete o nogometu, životu, uspjehu i ljubavi putem medija, javnih tribina, seminara, ali, evo, i prijateljskih razgovora na kavi…

Elem, sa Ćirom Blaževićem našao sam se u kafiću Charlie, u Gajevoj na broju 4, i prije nego što smo se pozabavili današnjom utakmicom, još jedanput se vidno potreseno dotaknuo naš utakmice protiv Portugala. Kaže da ga je srce skoro uhvatilo kada je vidio kako Čačić ne razumije utakmicu u kojoj se nalazi, te kako mu portugalski trener očitava malu nogometnu lekciju.

“Pa, ovaj mali je…”, govori mi ni ne trudeći se sjetiti Pjacinog imena jer svi znam na koga misli,”bolji i od Mandžukića i od svih ostalih…”

“Biti će k’o Bokšić!”, poentirao je snažno, a ja sam se samo ponadao da se ipak neće toliko ozljeđivati.

U to je naš razgovor prekinuo jedan telefonski poziv. Zvao ga je Zoran Šprajc da ga ugosti u svojoj emisiji, te da prokomentira nastup Hrvatske reprezentacije, ali ga je Ćiro ljubazno odbio. Ima, naime, ugovor s Novom TV da za njih ekskluzivno komentira, a i ne treba se – kako mi on iznenađujuće kaže – svugdje pojavljivati.

“Dosaditi ću raji…”

Po onome, međutim, što sam kroz narednih sat vremena na vlastite oči vidio, taj se dojam nipošto nije mogao steći. Novi mobitel koji je nabavio nakon što su mu klošari na HRT-u ukrali onaj stari sa svim mogućim kontaktima sve do Kine i Irana, zazvonio mu je najmanje desetak puta. Svi su ga nešto molili i tražili, da im sredi ovo i ono, a on je uz smiješak na sve to pristajao i svakome tepao u slušalicu kako ga voli, ljubi, da je najbolji novinar na svijetu, genijalan doktor, duhovit u pičku materinu, najpametniji na svijetu ili da bi za njega, evo, dao život a kamoli svoju riječ… Ljudi koji su ga presreli u živo, nadalje, tražili su da se fotografiraju s njim, a on je uz iskren i simpatičan osmijeh koji ga pomlađuje za najmanje tridesetak godina, na to uvijek rado pristajao.

Iskoristio sam trenutak mira oko njegova lika i djela da ga nabrzaka pitam za koga će sada navijati kada su mu ispale Hrvatska i Švicarska, obje reprezentacije koje je vodio, te da li će možda navijati za favorita današnje utakmice Francusku, u kojoj je također kao trener bio aktivan, a on se na to malo zaustavio, odložio cigarete na stol, pogledao me smrtno ozbiljno kao onda Igora Cvitanovića koji na treningu uoči Svjetskog prvenstva ’98.g. nije htio trčati i, uzeo malo zraka…

“Teraj ih u p.m.!”, dreknuo je da su se svi okrenuli od onog taksi stajališta kod Arheološkog muzeja, pa sve gore do Jelačić platza,”Ne mogu ih očima vidjeti…”

Nakon toga ga neko vrijeme nisam ništa pitao, pustio sam da obojica zaboravimo na onih pet jedinstvenih minuta u životu Lilliana Thurama, a onda sam ga upitao što misli o današnjoj utakmici i, ima li Island ikakve šanse da ponovi uspjeh koji su ostvarili protiv Engleza, te tako možda čak i dođu do finala?

“Nemaju nikakvu šansu doći do finala!”, prekinuo me i dalje pomalo ljut, “Ovo čudo koje su napravili se dešava svakih 5 godina. Ponoviti jedan takav podvig čini mi se nemogućim!”

Objasnio je kako su i oni svjesni toga i da su realizirali sve svoje snove. Svi oni koji su učestvovali, organizirali, trenirali – naveo je dalje – nisu mogli ni zamisliti da će napraviti takvu afirmaciju u svom nogometu.

“Ovo im je uistinu bila jedna povijesna pobjeda!”, zaključio je, te još jedanput ponovio kako danas nemaju šanse protiv Islanda, ali i da se Francuzi neće baš dobro provesti protiv Nijemaca u polufinalu Europskog prvenstva.

Pri tome, nota bene, uopće nije krio svoje zadovoljstvo time.

Telefon mu je opet zazvonio, on se ispričao da mora ići, pokupio je sve račune sa stola i, poput neke holivudske filmske zvijezde nestao u gužvi obožavatelja koji su ga na kratkom putu od Charlija do njegova stana tapšali po ramenu, govori li mu da je legenda i moljeli ga da se s njima fotografira…

Nije bio u pravu kada se uplašio da će dosaditi raji, ali čini mi se da će biti po pitanju današnjih utakmica.